iliti ga, je***e snukey u zdrav mozak. prvo je bilo problema oko toga što mama to nije mogla psihički podnijeti. (operisana prije više od godinu dana, prošla kroz sve i svašta, bolesna, tako da joj ne možeš ništa reći. zbog istih simptoma zabranila snukey da ide u veronu, besplatno, jer je bilo preko organizacije za koju ona nije čula). dobro... onda je snukey odustala od exita. pa je jednom uz ručak, nakon što su je pohvalili kako će očistiti godinu u roku (zadnji ispit sutra, ni na jedan popravni nije izašla - odmah da se pohvali i ovdje), spomenula kako je zaslužila da ide na exit. pa je mama rekla - dobro, hajde, pustit ću te na exit...

onda je počelo planiranje. onaj dečko preko bare se obradovao, nastupaju mu lcd soundsystem. ja se obradovala jer o exitu sanjam već par godina. i o novom sadu. sinoć sam zamišljala kako će biti kad udahnem novosađanski zrak. kad prošetam ulicama. kad vidim dunav. i to sve s njim. mislila sam kako će to biti duplo nezaboravno iskustvo, zbog njega, zbog exita, zbog svega. ma patetika, tipično za djevojku.

onda još malo patetike - budim se. temperatura. pokupila od tate. stres oko ispita i exita. i poruka pored kompjutera. odustani od exita. previše para. neplanirano.

diši duboko i smiri se. argumenti, argumenti - neću ići na more. ili to, ili da me pusti prvi dan. da on vidi lcd soundsystem. da ja osjetim novosađanski zrak. zovem, kaže, hajde onda idi na sva 4 dana, dogovorit ćemo se kad dođem kući.

stvarno ne razumijem. ali ok, i dalje ostajem pri tome da neću ići na more. nervira me ovaj naš mentaliteti njegova potreba za morem. u osnovnoj školi, nekad poslije rata, bila sam jedna od rijetkih u razredu kojoj se znalo desiti da ne ode na more preko ljeta. i svi su me gledali sa sažaljenjem. bar sam ja tako mislila. e pa, nema toga više.

ove godine ne idem na more u ime svih tih sažaljivih pogleda. (i zbog exita.)

kad sam upisivala psihologiju, imala sam u glavi samo to da me ta želja držala prethodnih 6, 7 godina. mijenjalo se to u različitim fazama, željela sam književnost, likovnu akademiju (daaavno, davno nekad), medicinu, pedagošku akademiju, ali sam se uvijek vraćala na psihologiju.

još u osnovnoj školi vodali su nas često po komunama za narkomane na odvikavanju, dovodili su nam u školu bivše narkomane da razgovaraju s nama. onda sam pročitala mi, djeca s kolodvora zoo, i moja želja da im pomognem je nevjerovatno narasla. gutala sam prospekte dobivene u školi o različitim drogama, članke u časopisima o narkomaniji (nisam u to doba imala internet), promatrala ljude oko sebe, pogotovo one za koje se mislilo da se drogiraju, i sanjala kako ću jednog dana ja njih spašavati iz tog pakla.

taj san odavno je izblijedio. kada kreneš studirati i shvatiš da je toliko mogućnosti ispred tebe, san dobije realnije obrise. ne želim da radim u našim sumornim klinikama u kojima niko nema vremena ni za šta... s druge strane, rodila se nova želja - rad s djecom. nije da imam previše iskustva, ali samo njihovo prisustvo me razveseljava, a i ono što učimo je više nego zanimljivo.

s vremena na vrijeme javi mi se želja za akademijom scenskih umjetnosti. nisam osoba od javnog eksponiranja, dakle ne radi se o glumačkom pozivu. već o dramaturgiji ili o nečemu što se dešava iza kamere ili pozornice. volim da čitam, volim da pišem. pozorište mi je magično. i često zamišljam kako bi bilo cijeli život raditi takav dinamičan i kreativan posao.

ipak, i za psihologiju se to može također reći. dinamična i kreativna. samo zavisi na koji način iskorištavaš ono što ti se pruža.

nevezano za karijeru, često sanjam život negdje drugo. u nekom prelijepom velikom gradu, poput new yorka, sa nekim koga volim, u malom slatkom stančiću sa šarenom spavaćom sobom i udobnim kaučem u dnevnoj sobi i nekim slatkim psićem. to su oni skoro neostvarivi, ali slatki snovi.

ipak, danas je sve moguće.

stvarno dolazi! preći će ocean, i doći na mali balkan da vidi mene. i čekam danima da kupi avionsku kartu, da znam da je ozbiljan, i dočekam taj dan i dobijem napad panike. trajala je agonija do jutra. kad prespavaš, poslože se stvari. mada ni taj dan nije bio najbolji. ali evo danas, hladno, pada kiša, oblačno, nigdje sunca, a meni je sunčano negdje unutra. jer on dolazi.

i bez obzira šta će se desiti, hoće li sve to imati bajkovit kraj ili će nam donijeti novo prijateljstvo, bitno je da pravimo lijepu historiju u našim životima.

i bitno da sam sretna. i da je on sretan.

nije da ja ne znam kako je to biti zaljubljen i kako je kada se cijeli tvoj život vrti oko neke osobe. nije ni da nisam sad zaljubljena, mada je specifična situacija... ali nikad mi neće biti jasne djevojke kojima se cijeli život bukvalno vrti oko momka.

čitam danas negdje, na nekom žlj blogu, priču neke cure o farbanju njene kose. i to je sve poetski opisano, te kako joj se boja promijenila nakon dva pranja, te kako je onda smiješala neke tri boje i dobila upravo onu boju koju je željela (inače, ona je genijalac, perfekcionista, na blogu puca od samopouzdanja, ili bolje rečeno egocentrizma). i čitam ja to tako, i ne mogu da vjerujem da prvi put ne spominje momka, ljubav, ili neki balašev stih. ali kraj posta me razočarao... sutra će da glumi manekenke sa reklama, prosuti svoju kosu pred njim, a on će biti sretan i misliti kako je ona najljepša djevojka na svijetu, a ustoalom, najbitnije je da on uživa u njoj i njenoj novoj kosi...

zašto je to najbitnije?! zar ti nije, curo draga, najbitnije da ti uživaš u svojoj kosi (ok, to nije upitno, uživaš i više nego što je potrebno)? ponašati se kao da je cijeli tvoj život podređen tvome dečku je stvarno... patetično.

možda sam potpuno pogrešno shvatila priču te djevojke, ali znam djevojaka kojima je dečko život. i to tako ide na živce. ja sam znala zbog momka pogledati utakmicu lige prvaka, ali postati odjednom opsjednuta time i njegovim omiljenim fudbalskim klubom - pa nije mi bilo ni na kraj pameti. ali eto, ima djevojaka koje sa wikipedije skidaju informacije i uče ih na pamet, kako bi išle u korak sa svojim momcima.

možda bih trebala prestati čitati taj blog. ali mahaluša u meni mi ne da da prestanem. usporedila bih to sa svojim strahom od paukova. ne mogu ih pogledati, ali obožavam dokumentarce o njima, ili gledati njihove slike, vuče me neka sila da se mučim. ma da, mazohista sam, to je to.

pred prvi maj podijelili smo piće i hranu među sobom koju ćemo nositi na planinu. ja sam dobila dosta limenki piva i tequillu. moja mama je pokušala ujutro da izvuče flašu tequille iz moje torbe. sreća pa je torba bila pored kreveta, a moj san lagan. napravila sam se da nisam primijetila... ali što je previše, previše je.

nikad nisam bila problematično dijete. ali moja mama očito misli da sam presavršena. nije ovo moj prvi dodir sa tequillom. i zna ona to. ali odjednom je prenese, pa mi priča kako sam se otela kontroli, kako sam se odala alkoholu (što je smiješno, ako izuzmem da me nervira). zvala me oko 4 puta u dva dana, da vidi jesam li pjana, živa ili šta je već ona zamislila u svojoj glavi.

pokupila sam paranoju od nje. tako da je razumijem. i znam da ću jednog dana postati kao ona. već jesam, doduše... ali oni trenutci* kad shvatiš da je paranoja bila sasvim nepotrebna su neprocjenjivi.

*razgovor na telefon ispred zvjezdanog neba iznad planine...

nikad nisam kupovala knjige. bila sam ekonomičan i redovan posjetitelj biblioteke.

svake godine, možda čak i dva puta godišnje, organizuje se sajam knjiga u mom gradu. i ove godine, očajna za bukovskim i fanteom kojih nema po bibliotekama, odlučim da ću kupiti po jednu knjigu od svakoga. i jučer, stajale su u mojim rukama, lijepe, mirišljave i moje.

čitam bludng sina stranicu po stranicu, pazeći kako je držim. mami govorim da čuva upitaj prah i da ne savija krajeve stranica. osjećam se kao malo dijete koje je dobilo najdražu igračku.

sad kad znam kako je lijep osjećaj, vjerni sam posjetitelj sajma, ako već ne budem imala para za knjižare.

fakat sam dijete...

dan je bio tako nekako... smoran, ali ugodno smoran. sunce je sijalo, oblaci se nakupljali, raščišćavali, vjetar pirkao, predavanja bila zanimljiva, sjedilo se na travi, jeli se ćevapi (ne, ne na travi)... vozilo se u autobusu u kojem su svirali narodnjaci i ljudi su mirisali na luk (možda smo to bili nas dvoje, ćevapi, luk, znate već).

i onda zove drug, bivši momak, s kojim pokušavam već... pola godine postati normalan drug. ne znam da li je paranoja u pitanju, ali previše me grli, previše mi je blizu u nekim situacijama, previše me nekad iziritira s tim. ali toliko mi je drag da jednostavno ne mogu prekinuti odnose. a i nisam baš sigurna da je to s njegove strane više od prijateljskog. vjerujem da se pomirio s tim da je gotovo, da smo prijatelji, ali se bojim da negdje u dubini sebe misli da ću se promijeniti, da ću postati 'malo više za veze' i na kraju završiti s njim. sad kad vidim šta sam napisala, shvaćam da to zvuči strašno prepotentno. a pošto ja nisam takva, reći ću - mala, ne kaki. što je previše, previše je. prijatelji ste, i ne razmišljaj više o tome...

a ja... ja jesam malo više za veze, samo ne s njim. ja sam malo više za veze sa nekim ko je tako daleko. 4000 milja. koje ne znam pretvoriti u kilometre. taj neko će možda da preleti tih 4000 milja zbog mene. ali i to opet zvuči prepotentno. opet - mala, ne kaki. neće doći. ne nadaj se. bajke ne postoje.

a ja kao da živim u nekoj svojoj... ne baš bajci, nego priči. moj mali svijet. neredi su ovih dana u gradu. ja ništa nisam primijetila. vidim cvijeće, tratinčice, maslačke, plavo nebo, tulipane.

doduše... ugođaj su malo pokvarili cigančići koji su ušli u tramvaj sa zapaljenim cigaretama, i izašli iz tramvaja na semaforu sami otvarajući vrata. i oni pijani kreteni što su pjevali u tramvaju.

gledat ću to sa vedrije strane, u skladu sa svojom lijepom pričom - pjesma nije bila loša.

vratiti se na staro... iako je sve, zapravo, novo. ali sam naziv 'blog.hr' i ovaj poznati dizajn u kojem pišem post budi mi prelijepa sjećanja na tinejdžerske dane i zgode i nezgode pisane na ovim prostranstvima.

sve je to izgubljeno, naravno. prvi blog sam izbrisala, drugi se izgubio negdje dok se blog.hr renovirao i njega nikad neću preboljeti...

ipak, lakše se diše. kažu da je sarajevo mali grad (to, zapravo, ja kažem) i da svako svakoga zna (i ovo ja kažem)... eh, zamislite kako je bh blog servis mali. kad god bih otvorila novi blog u nadi da ću pobjeći od poznatih ljudi, naišla bih na kolegu sa faksa (koji bi isto tako otvorio novi blog bježeći od nas poznatih), kojeg sam upoznala preko bloga, pa smo onda skupa krenuli na isti faks. meni je njegov blog uvijek zanimljiv, pa mu ostavim komentar, pa on ostavi meni, pa mu čitam stare postove i mislim kako mi zvuči poznato. i onda shvatim, pa se smijemo. ali ja i dalje bježim.

možda smiješno zvuči, praviti toliku frku oko bloga, ali bar bi me blogeri trebali razumjeti. poželjela sam voditi pravi pravcati dnevnik, poželjela sam imati svoj mali kutak gdje ću dijeliti svoje želje, snove, tuge i radosti sa nepoznatim ljudima. ne znam odakle ta potreba, pogotovo jer imam dovoljno divnih ljudi oko sebe s kojima sve dijelim... ali eto... jednostavno je tu. i moram je zadovoljiti. vjerovatno je povezana s mojom konstantnom željom da nešto pišem. a dugo nisam pisala. želim.

gubila sam nadu otvarajući blogove na bh blogeru. otvorila bih ovaj dio za post, napisala prvi red i zablokirala. mislila sam da nikad više neću pisati. i onda dođem ovdje, i ne mogu da se zaustavim.

prelijep osjećaj!



p.s. kao što slikica kaže, kuća je gdje mogu da kakim koliko hoću. e pa, kad se to prenese na slučaj blog.hr-a i mene - blog kuća je gdje mogu da ''kakim'' koliko hoću. hihi.